Filozofija i filodoksija

Zbornik Filozofija i filodoksija drugi je po redu zbornik radova, izlaganja sa znanstvenog skupa, objavljen kao posebna publikacija Instituta za filozofiju. On sadrži izlaganja sa simpozija održanog 19. i 20. prosinca 2002. godine. Radovi s ostalih simpozija također su objavljeni ali u periodičkim publikacijama Instituta, osobito u Prilozima za istraživanje hrvatske filozofske baštine i Godišnjaka za povijest filozofije, a ne kao zasebne knjige.

Prvi simpozij u organizaciji Instituta za filozofiju održan je 1979. u povodu 450. obljetnice rođenja hrvatskog renesansnog mislitelja Frane Petrića. Nakon toga održano je još jedanaest simpozija s različitom tematikom, što znači da su se od osnutka Instituta (1967) simpoziji održavali u prosjeku svake treće godine. Ako se uzme u obzir činjenica da se u prvih dvanaest godina postojanja Instituta nije održao nijedan simpozij, onda slijedi, da je Institut svake druge godine organizirao simpozij. Većina simpozija bili su domaći dok su neki imali međunarodni karakter. Od otprilike 230 sudionika na svim simpozijima oko 30 ih je bilo iz inozemstva, uglavnom s njemačkog i talijanskog govornog područja. Najčešće teme simpozija mogle bi se svrstati u dvije skupine. Na osam simpozija obrađivane su teme iz hrvatske filozofske baštine, bilo da su bile posvećene općim temama bilo starijim (F. Petrić) ili novijim hrvtskim filozofima (V. Bazala, P. Vuk-Pavlović i V. Filipović), dok su četiri simpozija bila posvećena temama iz svjetske filozofije. Raspravljalo se uglavnom o njemačkim filozofima (Kant, Hegel, Heidegger), a jedan je simpozij bio posvećen vrlo širokoj i uvijek izazovnoj temi odnosa filozofije i filodoksije.

Zbornik “Filozofija i filodoksija” zbirka je članaka nastalih na osnovi referata održanih na znanstvenom skupu Instituta za filozofiju 2002. g. istog naslova. Tema filozofije i filodoksije pretpostavlja pitanje što je filozofija, ali tako da se istovremeno pita i što filozofija nije. To što filozofija nije može, naime, biti filozofiji slično i blisko – do opasnosti od zabune i zamjene. Pitanje o filozofiji i filodoksiji jedno je od vječnih filozofskih pitanja kod kojih se ne sagledava ili kod kojih uistinu i nema konačnog odgovora. No, ta činjenica otvorenosti fizozofskih pitanja ne smije odvratiti od tih pitanja, nego biti obveza i poticaj da ih uvijek ponovo postavljamo.

Tema filozofija i filodoksija odabrana je kao tema za znanstveni skup Instituta za filozofiju 2002. zato da bi okupila filozofe različitih orijentacija, uvažavajući i održavajući na taj način i različita filozofska polazišta članova Inatituta. Svrha joj je bila poticanje dijaloga izvan pojedinog specijalističkog kruga i žargona, imajući na umu dictum da je istina o kojoj je u filozofji riječ uvijek na neki način cjelina.

Različitost i dijalog – o njima svjedoče i znanstveni članci sakupljeni u ovom Zborniku. Neki radovi više su općenitog karaktera, odnosno govore o filozofji, filodoksiji, doksi, vjeri ili znanju kao načelnom zadatku i problemu mišljenja, referirajući se svakako, na osobite momente u povijesti filozofije ili na suvremenost u kojima se pojavljuju. Drugi su, međutim, više povijesnofilozofski usmjereni i razmatraju povjedine povijesne etape odnosa filozofije i filodoksije.

Pojmovi filozofije i filodoksije tematizirani su u njihovim različitim povijesnim transformacijama kao odnos filozofije i znanosti, filozofije i vjere, znanja i vjerovanja, teorijskog i praktičnog uma, uma i nagona, vjere i praznovjerja: Ljerka Schiffler u svom članku: Filozofija i filodoksija – paradigma i paradoks mišljenja izložila je svoje dugogodišnje bavljenje tim problemom. Ona upozorava na načelni karakter te dihotomije kao temeljne paradigme i paradoksa mišljenja, kao i na to da je to otvoreno pitanje ne samo filozofije nego i znanosti, umjetnosti, religije i politike. Vlastiti odgovor daje autorica otklanjajući međusobnu isključivost filozofije i filodoksije, upućujući na njihovo međusobno prožimanje i međuzavisnost. Rad Damira Barbarića Što je doksa? ispituje pojam i značenje dokse kao bitnog pitanja mišljenja – kroz povijest filozofije, centrirajući se osobito oko Husserlova, Kantova, Hegelova i konačno Platonova shvaćanja. Tu se pojam dokse suprotstavlja prvenstveno pojmu znanosti koja bitno određuje novovjekovno i suvremeno mišljenje. Nagovještajem da je znanost možda tek pojava sveodređujuće dokse pitanje o doksi pokazuje se kao bitno i odlučujuće pitanje mišljenja. Zaključno izlaže autor da je i Platon doksu ostavio u određenoj dvoznačnosti. Članak Zvonimira Čuljka Epistemologija kao normativna znanost načelnog je karaktera. U njemu je riječ o značenju epistemologije kao discipline i poziva se na suvremenu epistemološku tematiku. U odnosu na suvremenu dilemu, je li epistemologija deskriptivna ili normativna disciplina, autor zauzima stav da epistemologija može utvrditi kriterije znanja i vjerovanja, ali nije u stanju dati konkretni savjet – što proizlazi iz karaktera epistemičkih normi.

Većina referata na simpoziju bila je povijesnofilozofskog karaktera. Adalbert Rebić izlaže najizrazitije mjesto susreta atarozavjetne mudrosi i helenističke filozofije u radu: Kohelet (Propovjednik) – susretište grčke i hebrejske mudrosti. Taj susret nije bio niti napuštanje tradicionalne mudrosti niti odbacivanje filozofije, nego je rezultirao jednom uspješnom sintezom, nazorom srodnim filozofskom egzistencijalističkom razmišljanju. Anto Mišić u svojem je članku Kršćanstvo i/ili filozofija – ranokršćanski odnos prema filozofiji prikazao odnos kršćanstva prema filozofiji u samim počecima kršćanstva, koji je (odnos) proizašao iz susreta kršćanstva s grčkorimskom kulturom. Odnos kršćanstva prema filozofiji u početku se javlja kao radikalno odbacivanje, ali postupno filozofija dobiva važnu ulogu u obrazlaganju vjerskih sadržaja, a kasnije se određuje i kao sluškinja filozofije. U sklopu je teme odnosa kršćanstva prema filozofiji i pregledni članak Ivana Bekavca Basića, Benediktinac Gottschalk i hrvatska filozofska arheologija, u kojem su prikazani dosadašnji hrvatski radovi o vezi benediktinca Gottschalka s hrvatskom kneževinom u doba kneza Branimira. Autor smatra da su ti radovi površni i da se ne temelje na dubljim istraživanjima. Erna Banić-Pajnić u članku Spoznavanje kao nagađanje (prema Nikoli Kuzanskom) izlaže pojam znanja kao nagađanja – conienctura Nikole Kuzanskog – i tumači kako to shvaćanje izrasta iz izvornih filozofskih uvida o različitim stupnjevima znanja, a temelji se u parmenidovsko-platonovskom shvaćanju spoznaje. Autorica posebno ukazuje na transformacije tog pojma spoznaje koje upućuju na novovjekovne koncepcije spoznaje. U članku Petrićev pojam filodoksije Mihaela Girardi-Karšulin izložila je upotrebu pojma filodoksija kod Frane Petrića. Petrić pojam filodoksije primjenjuje na Aristotelovu filozofiju, želeći pokazati da je Aristotelova filozofija kao i filozofija aristotelizma mnijenje o promjenjivom biću. Slavica Juka u članku Znanje i vjerovanje u Kantovoj filozofiji analizira odnos znanja i vjerovanja prema Kantu kao odnos čistog teorijskog i čistog praktičkog uma te pokazuje kako kod Kanta vjerovanje nije upućeno na iskustvo, nego se temelji na postulatima čistog praktičkog uma. U članku Nije li ipak najbolje šutjeti – u nadi i u otvorenosti? Ivan Kordić raspravlja o tome je li po Heideggeru moguće govoriti o Bogu. Heidegger uvijek iznova postavlja pitanje o mogućnosti čovjekova znanja i pitanje o onome što ne može biti predmet znanja. Iako je Bog za čovjeka ono najvrednije za mišljenje, ipak na pitanje o njemu i znanje i vjera ostaju bez riječi. Erwin Hfnagel u članku Pričin i bitak osobe. Prilog Schelerovom nauku o idolima izlaže Schelerovu fenomenologiju kao krituku racionalističke i kriticističke europske tradicije. U predlogičkom, po Schelere, izvorno progovara bitak, dok se europski čovjek okružio artificijelnim horizontima koji ga udaljuju od života. Scheler želi spasiti duhovnost čovjek bez umanjivanja značenja naturalističko-evolucionističkih uvida, bez svođenja na idealističke filozofije svijesti, u novom obliku metafizičke fenomenologije. Jure Zovko u članku Pojam vjerovanja u Wittgensteinovoj kasnoj filozofiji tumači da je Wittgenstein bio spreman odreći se znanstvenih argumenata u korist religioznih vjerovanja, koje diferencira od praznovjerja u koje ubraja i isprazno vjerovanje u uzročnu vezu. Izvjesnost vjere za Wittgensteinovom tragu za komunikaciju i dijalog među različitim kulturnim formama i za nenarušavanje jedne jezične igre koja se odvija u sklopu određene životne forme.

Kao što se vidi iz objavljenih radova, polazišta referenata na simpoziju “Filozofija i filodoksija” bila su različita. To je s jedne strane doprinijelo tome da je tema razmatrana živom i zanimljivom raspravom (koju nažalost ne možemo objaviti jer nije bila snimana).

Urednici