Otvorena pitanja povijesti hrvatske filozofije

Zagreb 23-25 lipnja 1999.

Stjepan Krasić
ARISTOTELO-TOMIZAM I FILOZOFSKA UČILIŠTA HRVATSKIH DOMINIKANACA

Intelektualni život u XIII. st. je bio obilježen jednim povijesnim događajem velike važnosti: uvođenjem na Zapad obilne znanstvene i filozofske literature grčkog, židovskog i arapskog podrijetla. Malo je crkvenih ljudi, kao što je bio Albert Veliki (1193.-1280. ), shvatilo spekulativnu i znanstvenu važnost tih ideja za budućnost jednog društva u neprestanoj preobrazbi, kao što je bilo europsko.
Iz škole Alberta Velikoga izišao je Toma Akvinski ( oko 1225.-1274. ) koji se, kao možda nitko drugi, izvanrednom jasnoćom znao uhvatiti ukoštac s teškim problemima intelektualne krize svog doba, predložiti najprihvatljivija rješenja i upotrijebiti najdjelotvornije metode. Zahvaljujući suradnji drugih učenjaka on je na neposredan način mogao posegnuti za izvornim Aristotelovim djelima i različitim starim komentatorima, a da pritom nije isključivo ovisio o arapskim prijevodima te steći vrlo zrelo razumijevanje složene peripatetičke tradicije. Uz to mu je potreba za vraćanjem na “izvore” aristotelovske filozofije omogućila izbjeći najkontroverznije točke između “profane” filozofije i kršćanske objave. Tako je, zahvaljujući pomnom proučavanju i rafiniranoj analizi aristotelovskih tekstova, Akvincu pošlo za rukom izraditi pretpostavke jedne nove teologije, utemeljene na solidnim razumskim temeljima, sposobnom “izdržati sve razumske objekcije”. Taj se način razmišljanja, po Tomi, izjednačavao sa samom aristotelovskom filozofijom ili pak s najvišim misaonim iskustvom do kojeg su ljudi bili sposobni doći samom snagom naravnog razuma.
Taj filozofsko-teološki smjer Tome Akvinskoga, općenito poznat kao aristotelo-tomizam, izvršio je, od samog početka, vrlo snažan utjecaj na katoličku misao. Najprije je bio uveden na sva učilišta Dominikanskog reda, a zatim i ostalih crkvenih redova, da bi na kraju postao službenim smjerom Katoličke crkve. Peripatetička filozofija je morala biti predavana barem tri godine prije početka studija teologije. Krajem srednjega vijeka aristotelo-tomizam se proširio i na bizantsku teologiju.
U Hrvatskoj se taj sustav počeo širiti osnivanjem dominikanskih samostana već krajem XIII. ili početkom XIV. st. No prvo nama poznato filozofsko-teološko učilište bilo je generalno učilište Dominikanskog reda u Zadru, osnovano g. 1396., koje je imalo dva fakulteta: filozofski i teološki. Na filozofskom fakultetu je bilo moguće postići akademski naslov lektora (lectoratus) filozofije, dok je na teološkomu bilo moguće postići i doktorat. Postojanje jednog učilišta na sveučilišnoj razini pretpostavljalo je postojanje raznih samostanskih i, vrlo vjerojatno, jednog provincijskog učilišta. Međutim, u sačuvanim povijesnim vrelima, postojanje samostanskih učilišta filozofije uzduž jadranske obale nalazimo tek od XV .st. U XVII. i XVIII. st. takvih je poimence poznatih učilišta bilo desetak. U njima se peripatetička filozofija, u aristotelo-tomističkoj interpretaciji, predavala i učila barem tri godine kao uvjet upisa u teologiju. Budući da se radi o prvim filozofskim učilištima na hrvatskom tlu, ona su za hrvatsku kulturu od sasvim posebne važnosti.