Otvorena pitanja povijesti hrvatske filozofije

Zagreb 23-25 lipnja 1999.

Ivan Macan
NEOSKOLASTIKA U HRVATSKOJ (OD USPOSTAVE SVEUČILISTA U ZAGREBU DO 1945. G.)

Vrijeme poslije Descartesa, Kanta i Hegela uzdrmalo je filozofiju koja se poučavala na crkvenim učilištima i koja je nosila naziv skolastika. Budući da je jedan od njezinih zadataka bio pružiti osnovicu za studij teologije, pokazala se u drugoj polovici 19. st. potreba za obnovom te filozofije. Ta je obnova bila osobito potaknuta enciklikom pape Leona XIII. Aeterni Patris (g. 1879.) koja je zahtijevala produbljivanje filozofije Tome Akvinskog. Taj se pokret počeo nazivati neoskolastikom i (još uže) neotomizmom. On je zahvatio i hrvatske krajeve. Ustanovom novog sveučilišta u Zagrebu (g. 1874.), koje je uz filozofski i pravni imalo još i bogoslovni fakultet, neoskolastika je i u Hrvatskoj dobila jako uporište, no ne samo na bogoslovnim školama (gdje se filozofija poučavala latinskim jezikom ), nego i za širu publiku. Profesori bogoslovnog fakulteta u Zagrebu – Kržan, Stadler, Bauer, Zimmermann i dr. -pišu filozofske knjige hrvatskim jezikom, i to postaju prve takve knjige na hrvatskom tlu. No filozofske se misli šire i u crkvenim časopisima: Katolički list, Serafinski perivoj, Hrvatska straža, Bogoslovska smotra, Život, Nova revija i dr. Sav je taj zamah naprasno prekinut dolaskom na vlast komunističkog režima (g. 1945.), pa tim vremenom i završava ovaj prikaz.