Recepcija hrvatskih filozofa u svijetu

Zagreb 8-9 studenoga 2000.

Ivica Martinović
PREMA TIPOLOGIJI RECEPCIJE HRVATSKIH FILOZOFA IZVAN HRVATSKE DO KRAJA 18. STOLJEĆA

Spisi i nastavna zaduženja hrvatskih filozofa od 15. do 18. stoljeća popraćeni su u istom tom razdoblju različitim oblicima recepcije: od bibliografske jedinice do knjige, od žurne prosudbe do prikaza s višedesetljetnim zaostatkom, od pohvale do osporavanja.
Dok se odjeci u 15. stoljeću mjere redcima, primjerice kad je riječo Dragišiću, odnos prema filozofskim uvidima hrvatskih filozofa u 18. stoljeću izražava se navodima, tezama u tezarijima, poglavljima u udžbenicima i zasebno ukoričenim raspravama. Guiccardinijeva ocjena Dragišićeve profesure u Firenci (1509), Lipsiusova pohvala Dudića na vijest o njegovoj smrti ili upotreba Boškovića protiv Kanta u Horvathovoj ocjeni Kritike čistog uma (1797) tri su primjera koja upućuju na žanrovsku raznolikost u europskoj recepciji hrvatskih filozofa.
Umovanje i djelovanje nekih hrvatskih filozofa urodilo je neposrednim odjekom među suvremenicima, a nekad se pokazalo djelatnim i protekom sto i više godina od objave spisa. Ogledni su primjeri za odjek među suvremenicima Dragišić i Bošković, dok su ogledni primjeri recepcije s velikim vremenskim zaostatkom odnos prema Petriću u 17. stoljeću i odnos prema de Dominisu u 18. stoljeću.
I karakter recepcije bio je raznolik: objektivni prikaz, pohvala ili osporavanje. Ogledni primjer negativne a žurne ocjene nude prigovori koje je Francesco Gaudio uputio Boškovićevoj raspravi De lege virium godinu dana nakon njezina objavljivanja.
U recepciju hrvatskih filozofa izvan Hrvatske valja uvrstiti i spise u kojima jedan hrvatski filozof, koji djeluje izvan domovine, piše o drugom hrvatskom filozofu: de Dominis o Petriću; Zanchi i Bošković o de Dominisu; Bašić, Radić, Horvath i Martinović o Boškoviću.
Četiri opisana pristupa utiru put tipologiji recepcije hrvatske filozofske baštine od 15. do 18. stoljeća.