Pandemija i logika straha // Ivan Restović

Ovih dana radim od kuće, pišem tekst o pojmovima. Pokušavam argumentirano tvrditi kako suprotni pojmovi (tj. pojmovi koji se međusobno isključuju) zapravo mogu biti istiniti u isto vrijeme. Oni se nazivaju još i “kontrarnim” pojmovima ili “kontrarnostima”. Kako to valjda ide sa znanstvenim istraživanjem, pothvat se na trenutke čini smislenim, na trenutke pak totalno promašenim i neizvedivim.

Radim s po tri suprotna pojma, tj. trihotomijama. Plan je dati nekoliko konkretnih trihotomija i pokazati kako se u njima suprotnosti zapravo ipak ne isključuju u potpunosti. Sve svoje nade zasad polažem u jednu trihotomiju koja mi je već dugo na pameti, a za koju sam donekle siguran da u njoj pojmovi mogu biti u nekoj mjeri istovremeno istiniti, što nazivan “ujedinjenjem suprotnosti”. Smislenost ujedinjenja tih konkretnih triju pojmova ilustriram u radnoj verziji teksta na jednom plastičnom primjeru – putu na Južni pol. Primjer mi se činio adekvatnim, niti previše jednostavnim niti previše složenim. I sve je izgledalo kako se moji zaključci iz tog konkretnog slučaja mogu poopćiti, da će ono što kažem o putu na Antarktiku vrijediti za svaki drugi slučaj. Međutim, onda je stigla pandemija. I možda bih svoju tezu morao testirati baš tim primjerom.

Radi se o ovim trima suprotnim pojmovima: želja, strah i ravnodušnost. Dakle, bio sam siguran da sve to može doći istovremeno. Kako? Jednostavno, u stupnjevima. Boljereći, postocima. U pitanju je omjer. Ako uzmemo neku situaciju – kao primjerice baš put na Antarktiku – onda se čini sasvim smislenim kazati da to u nekoj mjeri želim, da se u nekoj mjeri toga bojim, a ostatak da zauzima ravnodušnost. Drugim riječima, u mojoj želji da odem na Južni pol ima i nešto straha (kao i nešto ravnodušnosti). A sve je potkrijepljeno logikom, koju bismo mogli nazvati “logikom straha”, a koja opisuje međuodnos spomenutih triju emocija. No, nameće se pitanje. Može li biti imalo želje u strahu od pandemije? Vjerujem da može, a dozvolite mi i da objasnim kako.

Već sam najavio na koju se vrstu stvari odnose naše želje, strahovi i ravnodušnosti, nazovimo to situacijama. Situacije su opisane izrazima, primjerice: ležati na plaži, šetati prirodom, igrati košarku, kupiti nove cipele, imati javni nastup, otplaćivati kredit, biti usred pandemije novog virusa. Logički odnos želje, straha i ravnodušnosti je zanimljiv. Ti se pojmovi, barem na prvi pogled, međusobno isključuju, baš poput i jedne druge trijade: biti ateist, biti teist i biti agnostik. Ako je prisutno jedno, drugo i treće je isključeno. No, logika suprotnih pojmova tu ne staje.

Polovicom prošlog stoljeća tri su francuska logičara neovisno došla do otkrića strukture pod nazivom “logički šesterokut”. Radi se o proširenju poznatog logičkog kvadrata, koji se temelji još na Aristotelovim logičkim istraživanjima. Logički šesterokut, pokazalo se, vrlo je koristan pri analizi pojmova. Dapače, Robert Blanché, posljednji Francuz u nizu kojem se pripisuje otkriće tog šesterokuta, vjerovao je kako je on ugrađen u naš um, da upravo pomoću te strukture vršimo opojmljivanje. “Pojam nikada ne ide sam”, tvrdio je.

Logički je šesterokut apstraktna struktura sa, kako sam naziv govori, šest vrhova, a njih čine tri suprotna pojma i njihove negacije. Pritom je svaki vrh povezan s ostalima jednom od četiriju vrsta odnosa. Dakle, da bismo dobili logički šesterokut emocija – koji je otkrio sam Blanché – osim već spomenute trihotomije emocija moramo u strukturu na adekvatna mjesta uvrstiti još i ne-želju, ne-strah i ne-ravnodušnost. Neki su odnosi u logičkom šesterokutu upravo – logični, bjelodani. Neki drugi možda su na prvi pogled iznenađujući, u smislu da ih ne uviđamo dok pojmove na pravi način ne uklopimo u strukturu. To možemo vidjeti na konkretnom primjeru šesterokuta emocija.

Logički šesterokut nam pokazuje da se treći pojam u trihotomiji može definirati pomoću prvih dvaju: biti ravnodušan znači niti željeti niti se bojati. To pak znači da treći pojam nije “primitivan”, već se definira pomoću nečeg primarnijeg. No, i prva dva pojma, kaže logički šesterokut, također se mogu pomoću nečega definirati, i to međusobno. Naime, strahovati od neke situacije znači željeti izostanak (tj. negaciju) te situacije. Analogno, željeti nešto isto je što i strahovati od toga da to ne bude. Naprimjer, ako želim ne otplaćivati kredit, to je isto što i osjećati strah prema otplaćivanju kredita. Ako kažem da želim igrati košarku, prema logičkom šesterokutu, to je isto kao da sam rekao da zazirem od neigranja košarke.

Važno je pritom paziti gdje se u rečenicama nalazi riječ “ne”. Ne željeti otplaćivati kredit nije isto što i željeti neotplaćivati ga. Drugo znači strah, dok prvo može značiti i ravnodušnost. Želja je, dakle, negativan strah, dok je strah negativna želja. Vidimo kako nam, iz logičke perspektive, ne trebaju oba pojma. Bilo koji od njih možemo uzeti kao primitivan. Dosad sam uvijek razmišljao o želji kao primarnom pojmu. No, u ovoj bi situaciju možda prikladnije bilo uzeti strah kao temeljan. Zato i govorim o “logici straha”. Testirajmo smislenost dosad rečenog i pomoću primjera nemile novonastale pandemije. Strahovati od zaraze koronavirusom značilo bi, dakle, željeti izostanak te zaraze, željeti ne-zarazu. To dosad zvuči, usudim se ustvrditi, sasvim logično. No, logika straha tu ne staje.

Treba, naime, uzeti u obzir i to da su neki pojmovi, možda čak i većina njih, stvar stupnja. A takvi su upravo pojmovi želje i (ili) straha, pa onda i ravnodušnosti. Primjerice, mogu osobno priznati da se plašim i javnih nastupa i pandemije koronavirusa, no ovog prvog ipak značajno manje. Zanemarimo zasad da za vrijeme pandemije ne mogu imati javne nastupe, barem ne uživo. O tome ću još nešto reći kasnije. Kada uzmemo u obzir da mnogi pojmovi dolaze u stupnjevima, to ima utjecaj i na sam logički šesterokut. Treba nam tada nadograđena verzija, a ona baca novo svjetlo na odnos suprotnih pojmova. Prije par godina predložena je i takva logička struktura, tzv. “stupnjeviti logički šesterokut”. U njemu se suprotni pojmovi ne moraju apsolutno isključivati, kao što je to slučaj u prvotnoj, klasičnoj inačici šesterokuta. No, stupnjevita verzija temelji se na ponešto drukčijoj logici.

Činjenica da stvari dolaze u stupnjevima na prvi je pogled sasvim razumljiva i zdravorazumska. Jedan je način da se ona logički izrazi tzv. “neizrazita (eng. fuzzy) logika”, u kojoj je sam pojam istine stvar stupnja, a može se izraziti u postocima. Pobornici neizrazite logike kazat će da ako situaciju A želim više od situacije B, to znači da je rečenica “Želim A” istinitija od rečenice “Želim B”. Nisu svi skloni prihvati smislenost ovakve neklasične logike; neklasične jer zadire u standardno poimanje istine, a to onda utječe i na valjanost nekih logičkih zakona. No, neizrazita logika ima i svojih prednosti jer može pomoći pri rješavanju nekih nedoumica i paradoksa, poput poznatog “paradoksa hrpe”. Ne mogu ovdje ulaziti u raspravu o svim prednostima, nedostacima i alternativama “stupnjevite istine”. No reći ću da sâm pripadam u kamp pobornika upotrebe neizrazite logike u nekim kontekstima, te kako vjerujem da je međuodnos straha, želje i ravnodušnosti jedan od takvih konteksta.

Kako bilo da bilo, ako prihvatimo da istina dolazi u postocima od 0 do 100, to ima dalekosežne posljedice na osnovne elemente logike i logičke zakone. Jedna je takva i promjena značenja riječi “ne”. Naime, prema neizrazitoj logici, ako je neka rečenica 60% istinita, tada je ona neistinita ostalih 40%. I upravo ovu istovremenu istinitost i neistinitost mnogi protivnici ovog pristupa smatraju besmislicom. Neizrazita logika “krši” logički zakon nekontradikcije. No, ipak smatram da to i nije toliko problematično. Zašto, razmotrimo pobliže u svjetlu suprotnih pojmova želje, straha i ravnodušnosti.

Recimo da neku situaciju, nazovimo je A,  želim stupnjem od 70%. Tada je preostalih 30% ne želim. No, što znači ne željeti? Logika tog pojma, kako nam je predstavlja logički šesterokut, kazuje da ne željeti može značiti dvije stvari. Najprije, može značiti strah. Primjerice, ne želim se zaraziti koronavirusom upravo zato što od toga strahujem. No, ne željeti može značiti i ravnodušnost. Primjerice, ne želim danas ručati tjesteninu zato što mi je svejedno što ću jesti, ručati tjesteninu danas mi je niti poželjno niti nepoželjno. Prema stupnjevitoj verziji logičkog šesterokuta primjenjenog na emocije, ne-želja se dijeli u dva dijela. Stupanj od 30% u kojem ne želim A zapravo je zbroj dvaju postotaka, on se dijeli na stupanj u kojem sam prema A ravnodušan (primjerice, 5%) i stupanj u kojem se A plašim (primjerice, 25%). Suprotni pojmovi dolaze u omjeru. Naravno, ponekad mjera jednog od pojmova može biti i prazna – kada od nečega potpuno strahujem, tada više nema mjesta ni za želju ni za ravnodušnost.

Ovdje dolazimo do jednog standardnog prigovora neizrazitoj logici. Kako utvrditi točan postotak istine? Kako mogu znati da se nečega bojim 70%, a ne, recimo, 71%? To nije nemali problem, i u literaturi o tome postoje mnoge rasprave i predložena rješenja. On se naziva problemom “umjetne preciznosti”. No, mnogi pobornici neizrazite logike tvrde da nije potrebno uvijek znati upravo točnu mjeru. Nekada je to čak i nemoguće. Jedino što je važno jest uzeti u obzir da neka mjera postoji. Mnogo je bolje, tvrde oni, reći da postoji neka mjera, čak i kada ne znamo kolika, nego neispravno tvrditi da se stvari ne mogu stupnjevati. Makar će malo tko ponuditi preciznu mjeru straha, ipak treba ponuditi argumente u prilog tome da neka mjera postoji. Kako tu mjeru barem približno uspostaviti? I kako pronaći mjeru preostalih emocija? Pogledajmo upravo na primjeru pandemije.

Kazao sam kako se želje, strahovi i ravnodušnosti primjenjuju na situacije, a u situacije svakako spada i pandemija koronavirusa. Svaka pak situacija ima svoje posljedice ili učinke, neke nama vrlo često nesagledive. Kada govorimo o pandemiji, posljedica je vjerojatno bezbroj. Samo nekih možemo biti izravno svjesni. To često ovisi o našoj domišljatosti, o trenutnom intelektualnom kapacitetu, ali i o stupnju našeg znanja. Jedino s čim možemo računati su trenutno sagledive posljedice. A upravo one, tvrdim, utječu na omjer suprotnih emocija prema pandemiji. Naime, od svih učinaka koje možemo pojmiti, neki su poželjni, neki nepoželjni, neki pak nijedno od toga. Spadaju li posljedice u kategoriju želje, straha ili ravnodušnosti i koliko njih možemo sagledati, to naravno ovisi o svakome od nas pojedinačno. Omjeri variraju od osobe do osobe.

Ne treba mnogo truda da uočimo neke vjerojano svima nepoželjne posljedice pandemije novog koronavirusa. Prvo i najvažnije, mnogi su životi izgubljeni, čime su pak mnogi životi nepovratno promijenjeni. Javlja se porast nasilja u obitelji. Ranjive skupine postaju još ranjivije, često i “ranjene”. Mnogo je ljudi izgubilo posao, mnoga su radna mjesta ugašena. Oni koji i dalje rade, često posluju s nesigurnošću i s gubicima. Fizičko distanciranje (preferiram taj naziv umjesto “socijalnog distanciranja”) negativno djeluje na psihičko zdravlje. I još mnogo toga što sâm trenutno ne mogu sagledati. Sve to posljedice su pandemije prema kojima je opravdano osjećati strah, sve to je nešto za što želimo da izostane.

No, postoje i pozitivne posljedice. Često čujemo kako je ova kriza prilika za neki novi početak, da je ona razgolitila mnoge društvene apsurde i ukazala na prave potrebe i prioritete. Mnoga zanimanja o kojima smo prije rijetko razmišljali sada su se pokazala esencijalnim. Očistio se zrak, čak su i kitovi uočeni u Jadranu. Došlo je do povećanja digitalizacije. S osobne strane, sada ne mogu i ne moram imati nikakve javne nastupe. Svi ovi učinci, makar su rezultat jedne pandemije, sami za sebe mogu se smatrati poželjnima.

Ima i posljedica koje su inertne, prema kojima se može ostati ravnodušnim. Kao i želje i strahovi, i ravnodušnosti su individualne – ne osjećamo svi isto i istom mjerom. Ovdje bih stoga najviše govorio u osobno ime. Ono što je posljedica ove pandemije, a što niti želim da bude niti želim da ne bude, su manji utjecaj influencera i nemogućnost da kupim kvasac. Ne pogađa me ni to što me mogu u teretanu, to nisam činio ni inače. Ipak, žao mi je onih koji su se tog rituala trebali zasad odreći.

Dakle, kada bismo pred sobom imali popis (sagledivih) posljedica, svaka od njih spadala bi u neku od triju kategorija: željena, zazorna (nepoželjna, ona prema kojoj osjećamo strah), ili nijedno (niti poželjna niti nepoželjna, ona prema kojoj smo ravnodušni). U tom slučaju bismo dobili omjer. Ako možemo uočiti, primjerice, 50 posljedica pandemije, od čega su njih 40 zazorne, 6 poželjne, a prema njih 4 smo indiferentni, tada, jednostavnom matematikom, ispada da od pandemije strahujemo 80%, nju želimo 12%, a prema njoj smo ravnodušni preostalih 8%.

No, život nije matematika. Barem ne toliko jednostavna. Mojoj jednostavnoj računici odmah se nameće jedan snažan prigovor. Netko će s mi s pravom kazati: Ljudi umiru, a ti se veseliš kitovima! I zaista, ozbiljnost takvog prigovora pokazuje da je moj izračun u najboljem slučaju neadekvatan, u nešto gorem slučaju neuvjerljiv, a u najgorem slučaju hladan i bezdušan. Dok mi je i sama pandemija bila nesaglediva, dok sam zaključke donosio računajući posljedice benignog primjera putovanja na Južni pol, to sam propustio uočiti. No, i dalje vjerujem kako predloženu logiku straha ne treba u potpunosti odbaci, već je samo nadopuniti, modificirati.

Smrt i nasilje uzrokovani pandemijom ukazuju na to kako nemaju sve posljedice jednaku težinu. To svaka logika emocija mora uzeti u obzir. Stoga ne možemo svaki od sagledivih učinaka samo svrstati u neku od triju kategorija, već mu moramo dodijeliti i neku težinu, vjerojatno ponovno u postocima. Apsolutno nepoželjne posljedice dobile bi vrijednost 100, one manje poželjne neki stupanj poželjnosti između 0 i 100, a ostatak bi im se opet dijelio na strah i ravnodušnost. Možda bismo, s obzirom na ozbiljnost pandemije, pojavi kitova u Jadranskom moru mogli dati stupanj poželjnosti 30%, stupanj ravnodušnosti 65%, a stupanj straha 5% (jer kitovi su i ponešto zastrašujući). Dakako, to je stvar osobnih preferencija. Ipak, na popisu posljedica tada još uvijek postoje barem donekle poželjne situacije, koliko god malo “bodova” one nosile. A sve dok su one ovdje, strah prema pandemiji nije potpun. Koliko god bio visok, manji je od 100%.

No, i modificiranom se rješenju može prigovoriti, na tragu prigovora umjetne preciznosti. Kako pronaći pravi omjer emocija prema tome da sada možemo vidjeti kitove u Jadranu? Da bismo došli do toga omjera, morali bismo sagledavati posljedice te situacije, a te posljedice bi ponovno došle u stupnjevima, pa onda govorimo o posljedicama posljedica, posljedicama posljedica posljedica, i tako u nedogled. A dok sve to sagledavamo i računamo, mogli bismo zaboraviti od čega smo uopće krenuli. U filozofiji ova se vrsta problema naziva “beskonačnim regresom”.

Za to u ovom trenutku ne mogu ponuditi jednostavno rješenje. Izgleda da je logika straha koju predlažem kompliciranija no što sam inicijalno mislio. Ipak, vjerujem da rješenje postoji. Nije ova teorija jedina kojoj se prigovara problem beskonačnog regresa – filozofi i filozofkinje iz raznih disciplina već su iznalazili načine da se on izbjegne, neki u njem čak i ne vide ništa problematično. U svakom slučaju, mogu kazati kako je uviđanje potrebe da se logika straha doradi za mene osobno jedna od poželjnih posljedica ove velikom većinom zazorne pandemije.