General pukovnik Arthur Scoresby, glavni lik kratke priče Marka Twaina »Sreća«, bio je iznimno glup čovjek. Ipak, imao je blistavu karijeru: napredovao je do visokog čina, postao ratni junak i dobio visoke vojne počasti i odlikovanja. Kako se to dogodilo? U vojnoj akademiji bio je najlošiji student. Prije ispita iz povijesti učitelj je odlučio malo raditi s njim prolazeći kroz pitanja o Cezaru, jedinoj temi o kojoj je pokazivao nekakvo znanje. Na ispitu je bio najbolji, jer se dogodilo da su pitanja bila samo o onome što je znao. Oni koji su povijest znali neusporedivo bolje od njega prošli su puno lošije. Isto je bilo s ispitom iz matematike. Prije ispita prošao je samo kroz nekoliko pitanja, ona za koja je njegov učitelj pretpostavljao da bi mogla biti postavljena. Ponovno je bio najbolji, jer na ispitu su bila samo ta pitanja. Nakon što je izbio krimski rat, postupno se uspinjao u vojnoj hijerarhiji jer su mu neposredno nadređeni jedan za drugim pogibali. Na koncu je pak proglašen vojnim genijem. Naime, u odlučujućoj je bitci, dobivši naredbu da krene udesno, u svojoj gluposti pobrkao lijevu i desnu stranu, krenuo ulijevo i ostvario pobjedu koja je u povijesnim knjigama ostala zapisana kao primjer vrhunske strategije. Gledajući njegova brojna odlikovanja na prsima, za svako od njih može se kazati da je »oznaka ove ili one gluposti, a uzeta zajedno ona su dokaz da najbolja stvar na svijetu koja može zadesiti čovjeka jest to da se rodi sretan (lucky)«.[i]

Scoresby je, dakle, bio srećković, i to prilično veliki srećković – dobra ga je sreća pratila u ključnim trenucima njegova života. No nekoga ćemo nazvati srećkovićem i ako ga dobra sreća zadesi samo jednom, osobito ako je riječ o nekoj za njega osobito važnoj situaciji. Isto vrijedi za pehiste ili zlosretnike: neki se mogu jadati da su pehisti jer ih navodno čitav život prati loša sreća, dok se mnogi od nas ponekad požale da su u okolnostima koje su za njih bile važne imali lošu sreću. Srećkovići i zlosretnici svugdje su oko nas. Točnije, svugdje su oko nas ljudi koji vjeruju da je za njih same ili za druge primjereno barem ponekad kazati da su imali dobru ili lošu sreću.

Scoresbyjev primjer povlači za sobom niz pitanja. On je bio srećković: bez vlastita doprinosa ostvario je ono što su za njega bila velika dobra. Twain nam ne kaže je li bio i sretan i u drugim značenjima te riječi. Ne kaže nam kako se osjećao, iako slobodno možemo pretpostaviti da su sretne okolnosti u kojima se tako često nalazio u njemu izazivale osjećaj zadovoljstva, što također nazivamo »sreća«. No Twain nam ne kaže ni možemo li Scoresbyju pripisati ono što su Grci zvali eudaimonia, a što je također pokriveno izrazom »sreća«. Sreća u tom smislu uključuje čovjekovo ostvarivanje dobra vlastitim trudom, to jest svjesnim i promišljenim nastojanjem da živi na odgovarajući način. S obzirom na njegovu glupost, lako možemo zaključiti da Scoresby nije bio u tom smislu sretan. No odatle ne možemo zaključiti da sreća kakvu je imao (koju su Grci zvali tychê ili eutychia) ne može pridonositi ili čak voditi eudaimoniji. Isto tako, ne možemo zaključiti da pehistu ne možemo pripisati eudaimoniju. Odgovor na pitanje utječu li, i kako točno, dobra i loša sreća na eudaimoniju ovisi o puno pozadinskih pretpostavaka. Najbolji je primjer tomu razlika između Aristotelova, s jedne, i Sokratova ili stoičkog etičkog sustava, s druge strane.

Što Scoresbyja čini srećkovićem? Twain sugerira da to ima veze sa samim Scoresbyjem, to jest da je biti srećković jednostavno jedna od njegovih osobina, i to osobina koja mu je prirođena, kao što mu je, što Twain također sugerira, prirođena glupost. To je zapravo razumljiva pretpostavka: ako je netko opetovano izložen dobroj sreći, onda za to mora da postoji neko objašnjenje, i jedno naizgled smisleno objašnjenje glasi da je biti srećković svojstvo te osobe. No, kako je tvrdio još Aristotel (Eudemova Etika 8.2.1247a31–35), to je sigurno neprihvatljivo gledište. Kad bi biti srećković ili biti pehist bile ljudske osobine, tad bi pojmovi dobre i loše sreće izgubili smisao koji im obično pripisujemo. Dobra i loša sreća nešto su nepredvidljivo, neočekivano, skroz neuhvatljivo i neobjašnjivo. Scoresby je imao sreću jer su na ispitu bila samo ona pitanja na koja je znao odgovor. Sam smisao te konstatacije uključuje u sebi neobjašnjivost, nepredvidljivost i neočekivanost. Ako pak kažemo da je pogodio odgovore zato što je određena vrsta osobe, naime srećković, onda zapravo više ne govorimo o dobroj sreći. Jer u tom slučaju tu njegovu osobinu shvaćamo kao uzročni ili eksplanatorni čimbenik njegova uspjeha, na osnovi kojeg bismo mogli očekivati ili predviđati da će i ubuduće biti na sličan način uspješan. Drugim riječima, u tom slučaju možemo očekivati nekakav obrazac i pravilnost. To je ono što očekujemo kada ljudima pripisujemo određene osobine. Ako za nekoga kažemo da je blag ili da je svadljiv, onda to znači da barem do određene mjere možemo očekivati da će se ponašati na određeni način i da će njegove radnje imati određenu vrstu posljedica. No ako kažemo da je srećković, onda zapravo ne bismo smjeli očekivati baš ništa, jer sama činjenica da ga nazivamo srećkovićem uključuje priznanje da su ishodi njegovih radnji po definiciji neobjašnjivi.

Scoresby, dakle, nije srećković zato što ima osobinu koja figurira kao nekakav uzročni čimbenik njegova uspjeha. Možda je onda srećković jednostavno zato što je imao sreću. »Imao sam sreću« (ili »imao sam peh« ili »imao sam smolu«), »poželi mi sreću«, »sreća me pratila«, »sreća me pomazila« itd. – tim i sličnim frazama izražavamo zamisao da postoji nekakav čimbenik, nešto što možemo imati i što nas može pratiti ili napustiti, koji objašnjava posljedice naših postupaka, iako ga ne možemo jasno identificirati. Drugim riječima, sugeriramo da ono što je odgovorno za slučajeve u kojima nam se bez naše intervencije, kontrole, namjere ili svjesnog nastojanja dogodi nešto dobro ili loše jest sama sreća. Dok je u antičko doba takav uzročni čimbenik bio personificiran u likovima boginja Tyche i Fortuna, izraz “sreća”, kada ga ljudi danas upotrijebe u takvoj ulozi, nema nikakvu jasnu referenciju. Praznovjerni ga, doduše, shvaćaju kao nekakva djelatnika i ponekad smatraju da se na njega ipak može utjecati kako bi pogurnuo stvari u našu korist. Primjerice, igrači pokera ponekad se koriste različitim strategijama kako bi sreću okrenuli na svoju stranu (pričaju s kartama, mijenjaju stolce ili stol na kojemu igraju itd.), a slično ponekad čine i kockari, sportaši itd., očito imajući iluziju da se u nepredvidljivim situacijama ipak može zadržati kontrola nad događajima. Oni sreću shvaćaju kao nekakvu skrivenu vještinu koja omogućuje kontrolu nad slučajnim ishodima i kojom se ponekad može ovladati.[ii]

U svakom slučaju, fraze kao što su »imao je sreću« ili »sreća ga je pratila« i sl. sugeriraju da postoji nešto, neka stvar, koja je neodređeni uzročni ili eksplanatorni čimbenik, ili skup takvih čimbenika, odgovoran za Scoresbyjev uspjeh ili za činjenicu da je takva vrsta osobe koju možemo nazvati srećkovićem. No u takvoj svojoj ulozi »sreća« je sigurno prazni termin. Stoga ona ne može pružiti odgovor na pitanje zašto Scoresbyja nazivamo srećkovićem. Prethodni prijedlog, prema kojemu je biti srećković jedna od Scoresbyjevih osobina, bio je konceptualno neprihvatljiv zato što je uvodio pravilnost i predvidljivost: od osobina očekujemo da dovode do određene vrste ponašanja i posljedica, no sreća je neočekivana i nepredvidljiva. Ovaj drugi pak prijedlog uvodi tu nepravilnost i neočekivanost, ali po cijenu da zapravo ne objašnjava ništa.

Ako Scoresbyja ne nazivamo srećkovićem niti zato što je biti srećković njegova osobina niti zato što postoji nešto što ga konstantno prati i mazi, što je onda ono što ga čini srećkovićem? Možda je to jednostavno činjenica da su mu se događale određene sretne stvari. Točnije, pratio ga je niz sretnih događaja – dogodilo se da je na ispitu postavljeno samo onih nekoliko pitanja na koja je znao odgovore, dogodilo se da je krenuo ulijevo itd. Svojstvo biti sretan pripisujemo Scoresbyju zato što ga pripisujemo događajima čiji je bio subjekt. Događaji (ili stanja stvari ili činjenice, da sada zanemarim tu u osnovi nevažnu distinkciju) su ono što je sretno ili nesretno; ljudi su sretni ili nesretni u izvedenu smislu riječi. Drugim riječima, sretni smo ili nesretni zato što nam se događaju sretne ili nesretne stvari, a nije tako da nam se događaju sretne ili nesretne stvari zato što smo po prirodi, ili na neki drugi način, sretni ili nesretni.

Ovaj je prijedlog nesumnjivo smisleniji od prethodnih, i posljednjih petnaestak godina filozofi su razvili čitavu industriju pokušajâ da se izluče zadovoljavajući nužni i dovoljni uvjeti da se neki događaj nazove sretnim. Pokazalo se da je to dosta teška zadaća. No Twainova priča povlači još jedno pitanje, a malo razmišljanja o njemu moglo bi nam pomoći da bolje shvatimo kakvo je to svojstvo biti sretan.

Twain kaže da najbolja stvar koja može zadesiti čovjeka jest to da se rodi sretan. U obliku za koji smo ustvrdili da je primjereniji, on tvrdi ovo: najbolja stvar koja može zadesiti čovjeka jest da stalno, ili često, ili barem u ključnim životnim situacijama, bude subjektom sretnih događaja. Je li Twain u pravu?

Radikalan odgovor na to pitanje glasio bi: da, u pravu je, jer ljudski je život zapravo u potpunosti u vlasti dobre ili loše sreće, i najviše čemu se u svojemu životu možemo nadati jest to da nas prati dobra sreća. S tim bi se osobito složili mnogi antički Grci. Pindar, koji je bio naročito zainteresiran za aktivnosti koje su pod nadzorom Tyche, kaže da ona u potpunosti upravlja stvarima u području moreplovstva, vođenja rata i politike, no jasno sugerira da je zapravo čitav ljudski život pod njezinim utjecajem (12. Olimpijska oda). Menandar je pak radikalan:

Prestanite govoriti o umu; jer ljudski um
nije ništa u usporedbi s Tyche,
bila ona božanski duh ili um.
Ona upravlja svime i sve obrće
i čuva, a smrtni je predumišljaj samo dim
i naklapanje. Vjerujte mi i ne kudite me:
sve što mislimo ili kažemo ili činimo
jest Tyche; mi se samo na to potpisujemo.
(Fr. 482 Kock)

Ivan iz Stobija (Antologija 4.34.60 Wachsmuth) Aristotelu pak pripisuje sljedeću misao (iako teško da bi Aristotel kakva poznajemo zastupao takvo gledište): “Tȁ što je čovjek? Primjerak slabosti, plijen dobrog trenutka, igračka sreće (tychês paignion), slika promjene, vaga zavisti i nesreće, a ostalo je sluz i žuč“. Ciceron se pak žali da je Aristotelov učenik Teofrast tvrdio da “životom upravlja fortuna, a ne mudrost” (Rasprave u Tuskulu 5.25 = fr. 493 FHS&G). Zamisao da je baš sve u ljudskim životima u rukama dobre ili loše sreće, i da naša mudrost, trud, dobrota ili zloća ne igraju nikakvu ulogu u tome kakve će biti posljedice naših postupaka djeluje, naravno, krajnje demotivirajuće. Ona je rezultat brzih emotivnih generalizacija iz primjera kao što su Scoresby ili trojanski kralj Prijam, čiji se dotad uspješan život zbog niza nesreća u trenu srušio, tako da ga, kako ističe Aristotel, više nitko ne može zvati istinski sretnim (Nikomahova Etika 1.9.1100a8–9).

Možda je, dakle, pretjerano tvrditi da sreća upravlja baš svime u našim životima. Smislenije bi bilo kazati da upravlja nekim stvarima, i da nije najvažnije, nego samo važno, roditi se sretan. Nad mnogim stvarima imamo kontrolu, mnoge su stvari ishod našeg razmišljanja i truda. No nad mnogima nemamo kontrolu, u mnogim slučajevima jednostavno nam se dogodi nešto što ima dobre ili loše posljedice, pa ga nazivamo sretnim ili nesretnim. A to nad čime nemamo kontrolu, i što je stvar dobre ili loše sreće, često je jako važno za ono nad čime imamo kontrolu. Nešto poput toga bilo je Aristotelovo gledište. On je smatrao da se eudaimonia sastoji u racionalnom vođenju života u skladu s vrlinama. U tom je smislu ona nešto što je pod našom kontrolom. No da bi se moglo živjeti u skladu s vrlinama, potrebna su tzv. vanjska dobra: određena razina financijske sigurnosti, zdravlje, zadovoljavajući izgled, prijatelji, djeca itd. Ona su svojevrsna oruđa za stjecanje i manifestiranje vrlina. Ne mogu steći ili manifestirati vrline darežljivosti ili velikodušnosti ako sam krajnje siromašan, ne mogu steći vrlinu hrabrosti (Aristotel misli prije svega na hrabrost koja se očituje u ratu) ako sam krhkog zdravlja; itd. No čini se da su ta vanjska dobra stvar sretnog ili nesretnog slučaja, to jest ako me prati sreća, bit ću zdrav, lijep, bogat itd. Dakle, čini se da je eudaimonia, kako ovisi o posjedovanju vanjskih dobara, ovisna o dobroj ili lošoj sreći, to jest o slučaju i nepredvidljivim okolnostima na koje nemamo nikakva utjecaja.

No ne proizlazi li odatle da je ipak najvažnije roditi se sretan i da Teofrast ipak nije bio toliko u krivu ako je zaključio da životom u krajnjoj liniji upravlja sreća? Jer ispada da i vrline i sav trud uložen u njihovo stjecanje blijede u odsutnosti dobre sreće i pred naletom loše sreće, a kamoli osobito loše sreće, kakva je bila Prijamova. K tome, kako točno razgraničiti ono što jest i ono što nije u našoj kontroli? Ako razmišljam što da učinim, pozorno odvagujem razne opcije i svjesno, imajući pred očima sve posljedice, odlučim učiniti to i to i time ostvarim neko svoje dobro, onda na prvi pogled izgleda kao da tu sve ovisi o meni i kao da svaki dio toga procesa držim pod svojom kontrolom. No to se lako dovede u pitanje. Možda sam samo imao sreću. Možda je stvar puke sreće to što sam razmišljao tako kako sam razmišljao i to što su mi na pamet padale te i te opcije – to je možda rezultat sretne činjenice da sam određena vrsta osobe ili sretne činjenice da sam se nalazio u određenu raspoloženju, u kojemu mi na pamet nisu mogle pasti neke druge, manje povoljne opcije. Povrh svega, nad onim što se događa nakon radnje, pa tako ni nad njezinom posljedicom, nemam nikakvu kontrolu. Moguće je, dakle, da sam zapravo sretan što su stvari ispale dobro.

To ne znači da se moramo vratiti onome od čega smo odustali, naime zamisli da je, u krajnjoj liniji, sve u rukama sreće. Možemo prihvatiti drugu krajnost i jednostavno nijekati da nešto takvo kao što je sreća uopće postoji. No moramo paziti što točno niječemo i kako to činimo. Možda je u Scoresbyjevoj priči sve determinirano ili predodređeno, to jest neizbježan ishod nekih prethodnih uzroka. Pod pretpostavkom ukupnog stanja svemira prije ispita, na ispitu nisu mogla biti druga pitanja nego ona koja su bila, a Scoresby nije mogao učiti druga pitanja nego ona koja je učio i kao odgovore pisati ono što je pisao. No uočimo da čak i ako je to točno, opet ima smisla kazati da je bio srećković: imao je sreću što je svemir takav da je sve bilo tako kako je bilo i da uključuje stanje stvari u kojemu je on general pukovnik i nosi odličja na prsima. Ako dobijem na lutriji, sasvim je smisleno za mene kazati da sam srećković čak i ako je, uzmu li se u obzir početni uvjeti i prirodni zakoni, bilo predodređeno da budu izvučeni upravo oni brojevi koji su izvučeni i da zaokružim upravo te brojeve.

Sreću možemo nijekati na drukčiji način. Ruđer Bošković tvrdio je da sve stvari imaju određeni uzrok, ali da neke stvari nazivamo slučajnima ili sretnima (fortuita) jer nam je njihov uzrok nepoznat (Teorija prirodne filozofije §540). No to nije dovoljno da bi se zanijekala dobra ili loša sreća. Na taj bi se način mogao nijekati samo slučaj, ako pod slučajnim događajem razumijemo neuzrokovani događaj. No sretan događaj nije tek događaj koji je u tom smislu slučajan. Ako u nekome udaljenom području, gdje ljudska noga dugo nije kročila, dođe do odrona zemlje, mogli bismo možda kazati da je riječ o slučajnom događaju ili pak o događaju čiji nam je uzrok nepoznat. Ali to sigurno nije sretan ili nesretan događaj, jer nema nikoga za koga bi bio sretan ili nesretan. Sreća je svojstvo događaja u koje su involvirani ljudi i njihove želje, interesi i ciljevi, to jest njihova dobra. (Iako nije jasno mogu li sretne i nesretne biti životinje, mala djeca ili ljudi koji nisu ili ne mogu biti svjesni svojih želja, interesa i ciljeva, bilo trajno bilo u danim okolnostima.) Ako rješavam neki test iz razonode ili da razbijem dosadu, potpuno nezainteresiran za posljedice, i ako slučajno pogodim točne odgovore, vjerojatno neću kazati da sam srećković, osim ako se tim događajem ne ostvaruje barem nešto od onoga što smatram svojim dobrom, primjerice, osjećaj zadovoljstva. Odron zemlje nesretan je događaj za onoga tko je onuda prolazio jer je nastradao, dok je onaj tko se našao na sigurnoj udaljenosti imao sreću.

Dakle, događaj je sretan ili nesretan ako nam njegov uzrok nije poznat, tako da ga ne možemo objasniti, a taj je događaj za nekoga važan.  Scoresbyjev uspjeh na ispitu za njega je sretan jer ne možemo objasniti kako je točno došlo do toga da su bila postavljena samo ona pitanja na koja je znao odgovor i jer je taj događaj za njega važan, s obzirom na to da je preduvjet za njegovu uspješnu vojnu karijeru. Da je Scoresby naporno učio, ovladao čitavim gradivom i potom uspješno položio ispit, tad ne bi bilo smisleno kazati da je imao sreću jer bi nam uzrok njegova uspjeha bio poznat. Nepoznavanje uzroka može biti rezultat naše spoznajne ograničenosti ili nemogućnosti da mu uđemo u trag, ali i nezainteresiranosti. Ako dobijem na lutriji, reći će se da sam imao sreću – ostvario sam neki svoj interes, ali mi iznimno složeno objašnjenje zašto sam zaokružio upravo te brojeve i zašto su upravo ti brojevi izvučeni nije dostupno. Ali za to me nije ni briga.

Prema ovomu prijedlogu, sreća zapravo ne postoji. Ili točnije: biti sretan i biti nesretan nisu nikakva objektivna svojstva. Pripisivanje sreće samo je naglašavanje poželjnosti ili pozitivne vrijednosti onoga što se dogodilo u trajnoj ili privremenoj odsutnosti objašnjenja. To je evaluacija događaja u situaciji u kojoj nam objašnjenje nije dostupno ili za njega nismo zainteresirani. Kada kažem da je neki događaj za nekoga sretan, tada samo naglašavam da za njega ima pozitivnu vrijednost, suzdržavajući se od daljnjeg objašnjenja.

Ako biti sretan nije objektivno svojstvo događajâ, nego opisujući događaje kao sretne samo na poseban način izražavamo njihovu pozitivnu vrijednost za nekoga, onda nam to može objasniti neka važna svojstva sreće. Primjerice, čini se da jedan te isti događaj može za jednu osobu biti sretan, a za drugu nesretan. Ako kopam rupu kako bih posadio biljku i pritom pronađem blago, to je za mene nesumnjivo sretan događaj, ali nesretan za onoga tko je blago tamo zakopao kako bi ga kasnije iskopao. Kad bi biti sretan i biti nesretan bila objektivna svojstva događajâ, tad bi događaj kao što je moje kopanje rupe za biljku i pronalazak blaga trebao imati samo jedno od tih svojstava. No ako to nisu objektivna svojstva, nego samo izrazi pomoću kojih u određenim kontekstima i pod određenim okolnostima opisujem neki događaj, onda nema ničega protuslovnog ako se tvrdi da je jedan te isti događaj i sretan i nesretan. Isto tako, čini se da jedan te isti događaj može biti i sretan i nesretan i za jednu te istu osobu. Kad bih preživio tešku prometnu nesreću i pritom ostao trajno tjelesno onesposobljen, moglo bi se kazati da sam imao i sreću i nesreću: imao sam sreću u nesreći, ali i nesreću u sreći. Isto bi se moglo kazati i kad bih dobio na lutriji: nesumnjivo bih kazao da sam sretan, ali bih to priznanje vjerojatno povukao kad bi me odmah nakon toga premlatili i opljačkali ili kad bih zbog dobitka počeo voditi život za koji bih priznao da je neprihvatljiv. Čini se da, ako odustanemo od zamisli da su događaji objektivno sretni ili nesretni, nemamo nikakvih poteškoća u prihvaćanju činjenice da isti događaj može biti i sretan i nesretan.

* * *

Iznimno je mnogo različitih vrsta događaja koje ljudi nazivaju sretnima ili nesretnima. To su, naravno, dobitak na lutriji, preživljavanje zrakoplovne nesreće, udar munje u nekoga, pronalazak blaga, preživljavanje ruskog ruleta, slučajan pad komada fasade na glavu itd. No tu spadaju i trivijalni događaji kao što je susret s prijateljem kojeg nisam očekivao. K tome, ljudi su sretnima ili nesretnima ponekad skloni nazivati događaje koji bitno određuju njihov život, čovječanstvo ili čitav svemir. Neki su sretni što su se rodili bogati, a drugi su imali lošu sreću što su se rodili bolesni. Neki su skloni postojanje života na Zemlji smatrati sretnim slučajem, a drugi to isto tvrde za karakteristike i položaj naše Zemlje u Sunčevu sustavu. Naposljetku, mogli bismo smatrati da smo sretni jer su se stvari nakon velikog praska odvile onako kako su se odvile, to jest da je postojanje čitava našeg poznatog svemira ishod sretnog slučaja. Prihvatimo li ovaj posljednje razmotreni prijedlog, ispada da su to sve samo načini na koje, u različitim kontekstima i iz različitih interesa, evaluiramo stvari, i to ovisno o tome što, u danom kontekstu, smatramo željama, interesima, ciljevima i dobrima onih koje nazivamo sretnima ili nesretnima. No nitko i ništa nije zapravo sretan ili nesretan. Možemo li se zadovoljiti s takvom eliminacijom sreće i nesreće? To je teško pitanje. Aristotel je, primjerice, smatrao da sreću ne možemo ukloniti, štoviše, da je moramo prihvatiti kao jedan od uzroka događajâ. A glavni argument za to glasio je otprilike ovako. Neke se stvari zbivaju uvijek na isti način, primjerice jesen uvijek dolazi nakon ljeta, a neke većinom na isti način, primjerice uspjeh na ispitu većinom je ishod napornog rada. Za te stvari nećemo kazati da su stvar sreće. No neke se stvari ne zbivaju ni uvijek ni većinom na isti način i »svi kažu da su one ishod sreće«, tako da je »očito da sreća i slučaj postoje; jer mi znamo da su takve stvari ishodi sreće i da su ishodi sreće takve stvari« (Fizika 2.5.196b14–17). Mnogi će se danas namrštiti na taj argument i tvrditi da je on pretjerano popustljiv prema onome što danas filozofi nazivaju intuicijama običnih ljudi. Ali razmislimo još jednom: pa nije li stvarno tako da najbolja stvar na svijetu koja može zadesiti čovjeka jest to da se rodi sretan?

[i] Mark Twain, »Luck«, u Milton Crane, ur., Fifty Great American Short Stories, New York: Random House, 1965, 66. Usp. i ovdje.

[ii] Usp. Duncan Pritchard i Matthew Smith, »The psychology and philosophy of luck”, New Ideas in Psychology 22 (2004), 1–28; Anastasia Ejova, »The illusion of control«, u Ian M. Church i Robert J. Harman, ur., The Routledge Handbook of the Philosophy and Psychology of Luck. New York and London: Routledge, 2019, 365–376.

// Osvrti