Pojam narativa ili priče u filozofski je diskurs uveo škotski filozof Alasdair MacIntyre osamdesetih godina prošloga stoljeća da bi, kako je on to vidio, spasio suvremeni moral. Problem sa suvremenim moralom sastojao se, iz MacIntyreove perspektive, upravo u tome što je suvremen. Tada, prije otprilike četrdesetak godina, dijagnoza je glasila da se moral odvojio od tradicije, da se udaljio od objektivnih vrijednosti i da je svoje moderno ruho pronašao u osobnim preferencijama. Izlaz iz takve situacije MacIntyre je našao u pojmu narativa. Kako priča može spasiti vrijednost, i to onu objektivnu?

Postoji osjećaj ili stav koji gaje mnogi ljudi, a koji se obično opisuje izrazom “današnji klinci” (“kids these days“). Riječ je o stavu prema kojemu su mlađe generacije u nekom aspektu manjkave u odnosu na starije. Možda je stav starijih da su mlađe generacije gore od prethodnih povezan sa činjenicom da stariji ljudi osjećaju da imaju sve manje mogućnosti, to jest da neke stvari u životu više ne mogu ili se ne usuđuju ostvariti. Tada možda postaje evidentna određena vrsta nezadovoljstva, koja je obično praćena komentarima i gunđanjem. U pogledu fenomena “današnji klinci” svi smo jednaki: u jednom smo trenutku oni na koje se netko žali, a često ubrzo nakon toga postajemo oni koji se žale na nove generacije.

Često se žalimo na to da su nove generacije manje tradicionalne od prethodnih. Ako to shvatimo ozbiljno, onda mora da postoji neka idealna, referentna generacija od koje smo se udaljili. I zbilja, prema MacIntyreu, ona postoji. Ona je jedan klaster prošlih generacija u kojima se isprepleće nekoliko tradicija – homerovska, aristotelovska i tomistička, kojima je zajedničko to da njeguju vrlinu. Dakle, generacija od koje smo se udaljili je generacija poštovatelja vrline.

Svoju knjigu Za vrlinom u kojoj brani takvo stajalište MacIntyre je napisao u šestom desetljeću svoga života. Taj podatak lako može navesti na krivu pomisao, naime na to da postoji korelacija između godina starosti i nezadovoljstva. No neka nedavna istraživanja pokazuju da ljudi kako stare, tako bivaju sretniji, pa je to promašena poveznica. Poveznica koju pokušavam istaknuti glasila bi ovako: kako ljudi stare, tako imaju više hrabrosti kazati što misle da ne valja. Kako starimo, tako više prigovaramo i izražavamo intuicije za koje smatramo da su nam zajedničke. Prema jednoj takvoj intuiciji, koju dijele mnogi, naš je život neka vrsta priče.

Gdje ima kruha, igara, rata, vrlina i heroja, ima i priča. Gdje nekog od tih elemenata nema, treba postojati narativ o onomu čega nema, jer je priča permanentni element. To je vrlo pojednostavljen sukus MacIntyreova pozicioniranja narativa u filozofiju. Ozbiljnije prikazano, kako bismo iz morala uklonili individualizam i otrijeznili pojedinca oslobođenog hijerarhije starih vremena, potrebno je moralu vratiti objektivnu osnovu. Osnovu morala čine tradicija, u kojoj središnju ulogu ima vrlina, te specifičnosti pojedine kulture, kao i društvene i osobne uloge odnosno identiteti koji se zasnivaju na narativu.

Snaga moralne tradicije počiva na narativu. MacIntyre smatra da su priče u antičkoj i srednjovjekovnoj kulturi prenosile moralno obrazovanje jer su naglašavale temeljne ljudske vrijednosti. Primjerice, naglašavale su da svaki pojedinac ima određenu zadaću kao dio cjeline, da je ta zadaća determinirana njegovim rođenjem i da je kao takav pojedinac predisponiran manifestirati vrlinu i doprinositi zajednici. Priče su podsjećale na činjenicu da je ljudsko stanje krhko, ranjivo smrću i sudbinom. One su obrasci u kojima su ocrtane društvene uloge i zadaće koje svaki pojedinac ima kao dio cjeline. Iz toga je vidljivo da su svi aspekti i elementi života (dužnost, uloga, zadaća, moral, identitet, zajednica, društvo) međusobno povezani te da se nijedan element ne može shvatiti bez prethodnog. Jedini način da osobe shvate svoju ulogu u društvu jest tako da slušaju priče i da otkriju svoj dio u kolektivnom narativu.

Ljudski život, prema MacIntyreu, smjera ostvarenju vrlina kroz radnje. No naše radnje nisu nikada izolirane od tuđih. Naše su radnje uvijek dio kolektivnih radnji i time su dijelom narativne povijesti. Zbog toga svaka naša radnja ima u osnovi povijesni karakter. Dakle, pojedinačne radnje i iskustva nisu izolirani događaji, nego su dijelovi priče koja traje, i to im daje važnost i smisao. Mi smo takoreći uronjeni u nekakav kolektivni narativ u kojemu tragamo za vlastitim. I to bismo, prema MacIntyreu, trebali činiti – živjeti život kao priču.

MacIntyreovo uvođenje narativa u filozofski diskurs možemo shvatiti na dva načina. Kao prvo, to je jedna hvalevrijedna, dalekosežna i pomalo megalomanska strategija kojom se tradiciji osigurava pijedestal i na neki način potvrđuje ustrajnost fenomena “današnji klinci“. Kao drugo, na taj se način kontrolira osobni narativ, koji je zapravo jednako kolektivan koliko i osoban, a upravo je time obuzdan individualizam.

Psiholozi su na temelju ispitivanja na uzorku od više od 1800 odraslih Amerikanaca o fenomenu “današnji klinci” zaključili da je on posredovan memorijom o vlastitoj prošlosti. Točnije, posredovan je dojmom o vlastitim kvalitetama ili obilježjima iz mladosti. Riječ je o memoriji o vlastitim sposobnostima koja služi kao perspektiva za prosuđivanje sadašnje situacije. Glavno obilježje te memorije je pristranost. Ta se pristranost može manifestirati općenito ili generacijski, ali i osobno. Naime, stav “današnji klinci” možemo oprimjeriti tako da mislimo da je jedna generacija, naime ona starija, superiornija od druge, one mlađe. Ali taj stav može imati i ograničen domet: sebe možemo promatrati kao nekoga tko je dobar u nečemu i iz te perspektive suditi kako su današnji klinci u tom području manje dobri.

Memorija je zeznuta stvar. I filozofi i psiholozi često joj pridaju izrazito istaknut status, do te mjere da je smatraju onim što nas čini nama samima. Zamisao da je memorija osnova osobnog identiteta, jednako kao i zamisao da je svatko od nas na neki način priča o sebi samome, duboko su ukorijenjene u ljudskoj kulturi. Kada govorimo o memoriji u kontekstu fenomena “današnji klinci“, tada mislimo prvenstveno na ono što se obično naziva autobiografskom memorijom. Ta se memorija odnosi upravo na moje ja ili na osjećaj što ga imam o sebi. Ona je u osnovi rekonstruktivan proces, što znači da informacije ili doživljaje o svojoj prošlosti ne pohranjujem na precizan, kronološki način, već sažimam ono što smatram najvažnijim. Dakle, odabirem ono čega se želim sjećati, i jedini uvjet koji ta, nazovimo je tako, ja-memorija mora ispuniti da bi ostala autobiografskom jest da ocrtava općenita obilježja doživljaja mene i moje povijesti. I čini se da se upravo za tu ja-memoriju na primjeru spomenuta istraživanja pokazalo da može generirati iluziju – iluziju da se generacije postupno kvare i stoljećima odmiču od vrijednostî.

Prema nekim autorima, rekonstruktivna funkcija autobiografske memorije ima mnogo koristi. Američka filozofkinja Marya Schechtman isprepleće autobiografsku memoriju i narativ, a rezultat te veze je skromnije, ali osobnije pozicioniranje narativa u filozofiju. Schechtman smatra da pojedinac kreira sebe kao osobu tako što kreira narative o svojemu ja. Ali kreiranje narativa ima svoja ograničenja. Dok autobiografska memorija može navesti na iluziju, narativ bi ju trebao korigirati. Narativ o vlastitom ja podliježe, prema Schechtman, artikulacijskom i zbiljskom ograničenju. Prema artikulacijskom ograničenju, identitet koji osoba stvara narativom o svome ja nije nešto što osoba naprosto ima znala ona to ili ne, već nešto što ima upravo zato što prepoznaje svoju osobnost i može si pripisati određene radnje i iskustva kao vlastita. Prema zbiljskom ograničenju, osobe ne postoje u vakuumu: subjektivnost mora biti koherentna s vanjskim svijetom tako što narativ o ja nastaje u skladu s onim što ga okružuje. U krajnjoj liniji, smatra Schechtman, narativa kojim konstituiramo svoje ja i ne moramo biti svjesni: “Sebe konstituiramo kao osobe […] razvijajući i koristeći se (većinom implicitnim) autobiografskim narativom koji djeluje poput leće kroz koju doživljavamo svijet.”

Čini se, dakle, da od narativa u filozofiji možemo imati velike koristi: on je moćno oruđe s pomoću kojega možemo razumjeti sebe i svoje mjesto u užoj ili široj zajednici kojoj pripadamo. No čini se, također, da se tu krije i glavna slabost pozivanja na narativ: nije li tvrditi “sve je priča, pa čak i ja sama” trivijalno i neinformativno? Upravo na tome insistira britanski filozof Galen Strawson, možda najgorljiviji suvremeni kritičar narativističkoga objašnjenja svega i svačega. Kako tvrdi Strawson, možemo prihvatiti kao istinito da je svakodnevni život ispunjen aktivnostima koje možemo shvaćati kao narativne (kada kuham kavu, tada moram razmišljati unaprijed, stvari raditi određenim redoslijedom itd.), no cijena te istinitosti je trivijalnost i neinformativnost. Narativisti moraju misliti na nešto više od toga, ali ne kažu što bi bio narativ u netrivijalnom smislu.

No Strawson ide i dalje: on tvrdi da zagovornici narativističkog objašnjenja zaključuju na temelju određenog shvaćanja sebe samih. Oni su, kako kaže, “motivirani osjećajem vlastite važnosti” i “zapravo govore sami o sebi”; oni su, jednostavno, takve vrste osoba koje svoj život shvaćaju kao priču i stoga se upuštaju u narativistička objašnjenja. No Strawson za sebe kaže da nije narativistička vrsta osobe i svoj život ne shvaća kao priču.

Je li takva kritika, koja izvor narativističkih objašnjenja pronalazi u osobnim preferencijama i određenom shvaćanju vlastita života, uvjerljiva? To ovisi, između ostaloga, o tome što očekujemo od filozofskih objašnjenja. Američki filozof David Velleman u svojoj novoj knjizi On Being Me kaže da filozofija kako je on shvaća započinje zbunjenošću što ga izaziva pitanje kako je to biti osoba. Njegov je uobičajen pristup tome pitanju, nastavlja, prethodno bio akademski: o njemu je pisao s impersonalne pozicije profesionalnog filozofa, nudeći argumente i odgovore na prigovore, u nadi da će ono što piše čitateljima biti uvjerljivo. Potom je shvatio da je ta nada uglavnom ostala neispunjena, da bi na kraju shvatio da je čitavo vrijeme zapravo izvještavao o osobnim iskustvima i istraživanjima. Velleman, drugim riječima, tvrdi da je filozofija uvijek u osnovi osobna ili da joj u pozadini leži skup osobnih refleksija kao dio vlastita ispitanog života. A on, za razliku od Strawsona, svoj život shvaća kao priču. Stoga, na kraju, možda i nije sasvim neprimjereno narativističkom objašnjenju prigovoriti da u krajnjoj liniji počiva na određenom shvaćanju vlastita života.

// Osvrti