Danas sam dobila recenziju svoga članka stručnoga čitača. Srećom, i moj članak i recenzija su anonimni (iako, da je drugačije, jezik bi možda bio biraniji). Tema članka je donekle osjetljiva – pokušala sam analizirati vrijeđalački govor usmjeren protiv Židova koji su pisci evanđelja stavili u usta Isusu – i bila sam spremna na ostrašćenu kritiku, međutim, recenzija me ubila u pojam a osim što je ocjena negativna, ne znam što točno ne valja u članku. (Prenijet ću  vam recenziju, možda mi možete pomoći prokljuviti kako da popravim članak.)

Poštovani,

Ovaj članak ne smije biti tiskan jer je poput trabunjanja bijedne žene – uvijek naime pišem u prvom licu jednine – i teške pijandure. Tekst sadrži više grešaka nego riječi, stil je barbarski i jezik iskvaren nebrojenim greškama. A tek iznesene ideje! Te ideje su prljavi izmet izrigan iz tog bezdana od autoričina srca, ili bolje reći, iz tog gnojišta od autoričina srca! To su riječi lažljive šarlatanke ili neke zmije, a ne znanstvenice. Sigurno će se vratiti članku kao pas svojoj rigotini da ga pošalje u drugi časopis, zato ovaj tekst skupa s imenom autorice treba temeljito zatrti.

S poštovanjem.

Srećom, jedina uvredljiva kritika koju sam zasad dobila, tj. da pišem kopitom, blijeda je u usporedbi s jezikom te fiktivne recenzije, usporedivim s govorima mržnje u sve većoj mjeri prisutnima u javnom prostoru, u medijima, na raznim internetskim platformama i na društvenim mrežama. Kao pokušaj vježbanja empatije – sram me reći, ti i takvi sentimenti su me zbog vremenskog odmaka od više od milenija i pol zabavljali dok sam ih čitala – tekst poviše sam sklepala od doslovno citiranih (sic!) kleveta i uvredljivih formulacija iz mahom antičkih tekstova. Naime, autor gotovo svih virulentnih uvreda iz fiktivne recenzije jest rimski Dalmatinac Jeronim (4/5. st.), zagovornik i praktikant kršćanskoga asketizma, crkveni otac i kršćanski svetac, i briljantni učenjak u raznim humanističkim poljima, kojem, primjerice, kršćanski Zapad duguje svoju službenu verziju latinskoga prijevoda Biblije (tzv. Vulgata).  Jeronim je još u svoje doba bio na zlu glasu po žestokom temperamentu i vitrioličkoj polemici i satiri usmjerenoj prema svojim suvremenicima s kojima se nije slagao u teološkim pitanjima, i njegovi su polemički tekstovi nailazili na osudu suvremenika. Dakako da Jeronimova polemička praksa nije bila u skladu s njegovim uvjerenjima kako korektno debatirati s neistomišljenicima. Naime, polemika ne smije biti borbena niti svađalačka (riječ polemika dolazi od grčkih riječi polemos, rat, i pridjeva polemikos, ratni, borbeni), a cilj rasprave ne smije biti pobjeda nego pouka. Jeronim je savršeno dobro znao da se pogrdom lako sklizne u logički pogrešno rasuđivanje, pa je zagovarao argumentaciju putem dokaza (odnosno istine), a ne putem retoričke vještine – ocrnjivanje je naime način argumentacije njegovih protivnika, dok je on tek ponekad primoran povući takav potez da se obrani.

Kao što je Jeronim oprimjerio, vrijeđanje može biti metoda argumentiranja. Argumentum ad hominem na latinskom znači “argument usmjeren prema osobi” (odnosno, protiv osobe) i stoji za tip argumentacije kojim se nastoji osporiti nečija tvrdnja tako što se napada osoba a ne sadržaj tvrdnje. Za napomenuti je da ne čini svaka lansirana uvreda argument ad hominem. Argumentacija ad hominem tipičan je potez u ideološki obojanim i emocionalno nabijenim sporovima i svađama te što je emotivna investiranost sugovornika veća tim je uporaba argumenata usmjerenih prema osobi intenzivnija, i kvalitativno i kvantitativno.  Taj tip argumentacije je u osnovi osobni napad kojim se nastoji diskreditirati karakter, okolnosti ili pouzdanost pojedinca, i, s pozicije logike, argument ad hominem može ali i ne mora biti logički pogrešan, budući da takve stvari mogu biti relevantne za predmet rasprave. Uporaba argumentacije ad hominem nalazi učestalu primjenu u političkim raspravama i lako se oprimjeri dobro poznatom nedavnom epizodom: u svom je postu na (neprilično) mu upućenu kritiku Žarka Puhovskog Zoran Milanović odgovorio jedino tako što ga je redom nazvao “umirovljenim mudroslovom”, “propalim političarem”, “očajnim analitičarem” ili “jednom od najnečasnijih pojava na hrvatskoj javnoj sceni” i tako napravio logički pogrešan uvredljivi argument, jer je riječi Puhovskoga nastojao opovrgnuti podrivanjem njegove reputacije i vjerodostojnosti.

Antički su teoretičari retorike, poput Aristotela (4. st. pr. n. e.) i Cicerona (2/1. st. pr. n. e.), definirali retoričko umijeće prije svega u kontekstu javnog govorenja kao umijeća otkrivanja argumenata i strategija potrebnih za uvjeravanje publike. Ta se povezanost retorike i javne deliberacije kasnije zadržala kao metafora za tekstualnu znanstvenu polemiku u kojoj se često evocira slika parničnoga spora s dvjema suprotstavljenim stranama, sucem, i samo jednim pobjednikom. No retorika je već u antici, malo nakon Cicerona, postala shvaćena kao sustav pravila za sastavljanje i bavljenje književnim tekstovima.

Prema klasičnoj retorici, uspješno se uvjeravanje postiže na  tri načina: racionalnom argumentacijom (logos), vjerodostojnošću govornika (ethos) i djelovanjem na emocije publike (pathos). Invektiva, odnosno pogrda, uvreda ili zajedljivi prijekor upućen nekome u nastojanju da se umanji reputacija te osobe (od latinske riječi invehere, riječima napasti), retorički je potez kojim se apelira na emocije publike (pathos) pri čemu govornik-autor nastoji osvojiti naklonost publike i okrenuti njihove emocije protiv njegova protivnika. Govornika-autora nije se moglo tužiti za klevetu (kao u slučaju Jeronima), i glavni je mehanizam kontrole bila autocenzura da si govornik-autor neumjesnim pogrdama ne bi narušio reputaciju i vjerodostojnost (u čemu su i Jeronim i Milanović podbacili). Tako su rimski teoretičari, poput već spomenutog Cicerona i Kvintilijana (1. st.) i drugih, dopuštali uporabu i davali primjere za umjerenu porugu u svrhu pridobivanja publike i diskreditiranja svoga protivnika duhovitim opaskama i humorom. K tome, porugu su sistematizirali u tri kategorije: 1. uvrede protiv vanjskih okolnosti, primjerice, porijekla (obiteljskog i ekvivalent našem državljanstvu), obrazovanja, bogatstva i dr; 2. uvrede protiv fizičkog izgleda; 3. uvrede protiv karaktera kojima se nastojalo moralno diskvalificirati protivnika (glup, mahnit, uživanje u luksuzu, pijančevanju i, uopće, svaka neumjerenost, ljubitelj novca i slave, prisutnost i utjecaj žena u krugu protivnika i seksualni promiskuitet, šarlatan, lažljivac, i dr.). Dvije osnovne preporuke ticale su se očuvanja vjerodostojnosti (ethos) govornika-autora i bile su ne započinjati prvi jer se bolje prihvaćaju riječi izgovorene kao odgovor na izazov – i to je u svih opće mjesto pravdanja uporabe invektive – i održavanje prave mjere u zajedljivosti i učestalosti – čega se polemičari s teškoćom uspijevaju držati, tada i sada.

Kleveta i poruga bili su sastavnim dijelom antičkih polemičko-apologetskih razmjena, bez obzira na društveni, vjerski ili književni kontekst razmjene. Braneći svoja životna opredjeljenja i vatreno zastupajući Epikurov nauk (to naime nisu bila samo razilaženja u vezi s različitim metodama i prijepornim točkama), Epikurov učenik Kolot (4. st. pr. n. e.) druge je filozofe nazvao lakrdijašima, šarlatanima, ubojicama, prostitutkama i budaletinama, na što mu je platonovac Plutarh (1/2. st.) nekoliko stoljeća kasnije uzvratio sličnim uvredama. U takvom helenističkom kulturnom kontekstu, prema Matejevom evanđelju, Isus je farizeje nazivao licemjerima, zmijama, gujinim leglom i sinovima pakla, i takav se novozavjetni negativan sud o farizejima toliko ustalio u kršćanskoj tradiciji da je farizej postalo sinonimom za licemjera i podlaca. U kasnoj antici razbuktale su se ostrašćene teološke debate između različitih orijentacija unutar kršćanstva (primjerice, spomenute invektivne rasprave između Jeronima i njegovih suparnika) i između kršćana i pripadnika tradicionalnih grčko-rimskih religija. Među brojnim spisima platonovca Porfirija (3. st.) bio je i Protiv kršćana u kojem je, čini se, iznio temeljitu kritiku evanđelja i kršćanske prakse i doktrine, i koji je možda poslužio kao programatski spis za progon kršćana Dioklecijana i drugih tetrarhijskih careva početkom 4. stoljeća. Spis je postao simbolom protukršćanske kritike i nekoliko je rimskih careva kršćana donijelo odredbe da se spale svih primjerci Porfirijeva spisa i od djela su nam ostali samo fragmenti koje su ranokršćanski teolozi citirali u svojim apologetskim nastojanjima da se razračunaju s Porfirijem. Porfirije je, prema Augustinu (4/5. st.), bio najučeniji među filozofima i najgori neprijatelj kršćana, i Porfirijevo je ime postalo sinonimom za antikrista. I nakon više od 1300 godina nakon Porfirijeve smrti, Antun Medo, dubrovački filozof 16. st., gorljivi aristotelovac i vjernik, osjećao se toliko „preplavljen mržnjom i netrpeljivšću prema tom apostati“ da je sastavio polemičko-apologetski komentar Porfirijeva logičkog djela Isagoge u kojem ga nije štedio svoje filozofske kritike i invektivne oštrice u nastojanju da se „Porfirijevo ime potpuno zatre a njegovo djelce temeljito istrijebi iz škola“.

Humanisti su preuzeli te tradicijom posvećene polemičke metode i žargon od svojih antičkih uzora i, slijedeći primjer Francesca Petrarce (14. st.), učinili invektivu jednom od najproduktivnijih književnih formi u renesansi, a pojava tiska dala je zamah nerijetko uvredljivim polemikama u znanosti u stvarnom vremenu. Srećom, znanstveni etos se u međuvremenu promijenio pa sada preporuča intelektualnu darežljivost prema drukčijim stavovima i rasprave se, barem u tiskanom obliku, vode uglađenijim jezikom, a oštar invektivni govor se u većoj mjeri pravno regulira.

Zaključak osvrta je skroman: invektivna polemika nije specifična značajka 21. stoljeća, digitalne revolucije i anonimnosti, ili hrvatskoga javnog prostora i u naelektriziranim raspravama, privatnim i javnim, pogrdni govor se rabi kao retorički potez neovisno o dobi, razini obrazovanja, ili osobnim opredjeljenjima i uvjerenjima. Međutim, invektiva uvijek i svugdje više govori o onome tko ju upućuje nego o onome kome je upućena.

// Osvrti