Djelo Deset dijaloga o povijesti (Della historia diece dialoghi), posvećeno markizu Sigismundu da Este, objavljeno je u Veneciji 1560. godine i ubraja se u Petrićeve rane radove. Djelo je, u duhu platonizma, napisano u dijaloškoj formi.

Ono je tako podijeljeno u deset dijaloga:
Prvi dijalog: »Gigante ili o povijesti«, u njemu su sudionici razgovora Alfonso Bidernuccio, Giovanni Gigante i Frane Petrić;
Drugi dijalog: »Bidernuccio ili o raznovrsnosti povijesti«, u njemu su sudionici razgovora Giovanni Gigante, Alfonso Bidernuccio i Frane Petrić;
Treći dijalog: »Contarino ili što je povijest«, u njemu su sudionici razgovora konte Giorgio i Paolo Contarini te Frane Petrić;
Četvrti dijalog: »Sanuto ili o svrsi povijesti«, u njemu su sudionici razgovora Daniele Sanuto, Frane Petrić i učenik;
Peti dijalog: »Contile ili o istini povijesti«, u njemu su sudionici razgovora Frane Petrić, Antonio Borghese, Luca Contile i Rimljanin;
Šesti dijalog: »Zeno ili o općoj povijesti«, u njemu su sudionici razgovora Frane Petrić, Luigi Stoppa i Niccolò Zeno;
Sedmi dijalog: »Guidone ili o maloj povijesti«, u njemu su sudionici razgovora Frane Petrić, plemić Lorenzo Guidone;
Osmi dijalog: »Valerio ili o povijesti nečijeg života«, u njemu su sudionici razgovora Agostino Valerio i Frane Petrić;
Deveti dijalog: »Donato ili o koristi o povijesti«, u njemu su sudionici razgovora Lionardo i Giovanni Donati te Frane Petrić;
Deseti dijalog: »Strozza ili o dostojanstvu povijesti«, u njemu su sudionici razgovora Camillo Strozzi, Clemente Politi Sardinac, Frane Petrić i P. Battista Cataneo.

Petrić se u svom djelu Deset dijaloga o povijesti bavi problemima pisanja i proučavanja povijesti. Također ga zanima sama priroda historijske spoznaje te smatra kako povijest mora biti istinita.
Nadalje, postoje mnoge vrste povijesti (opće, posebne) i stoga se sve one ne mogu obuhvatiti jednom definicijom. Tako je opću povijest napisao npr. Plinije, a posebnu Elijan i Ptolemej. Petrić tematizira i odnos povijesti i filozofije. Dok filozofija teži otkrivanju nevidljivih uzroka i učinaka svega što opstoji, dotle povijest samo poznaje i opisuje vidljive učinke. Povijest, smatra Petrić, mora osim prošlih događaja obuhvaćati i sadašnjost, ali se mora baviti i budućim događajima. Ona se mora odnositi na ljudska zbivanja i ljudske stvari te na  prirodna  i natprirodna zbivanja poput npr. dolina, čudesa, rijeke. Na primjerima iz prošlosti ljudi mogu odabrati ono što će im koristiti, a izbjeći ono što bi im moglo nanijeti štetu. Iz životopisa značajnih ljudi poput filozofa ili vladara pojedinci mogu također naučiti nešto korisno.
Treba napomenuti kako je u razdoblju renesanse vladao veliki interes za povijest i povijesne teme. Tako je poznati francuski povjesničar i filozof Jean Bodin (1530–1596) 1566. godine u Parizu objavio djelo Metode za lako razumijevanje povijesti (Methodus ad facilem historiarum cognitionem), a u Londonu je 1574. godine objavljeno englesko izdanje Petrićevoh Deset dijaloga o povijesti.